Pisati je zaista čudesno. Ta vještina kovana u samoći u odsustvu od užurbanog svijeta, no ipak povezana s njim više nego oni koji non-stop trpe njegovu buku i naglu prirodu. Imati takav dar znači imati moć tj. biti medijator ostalim ljudima za sve ono što oni ne čuju i ne vide.  Osoba s takvim darom je i mlada književnica i bivša studentica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru - Marija Pavković, koja je nedavno objavila svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom  ,,Čekanja''.

Razgovarao: Leon Rajič/SUMSova

Zašto naslov „Čekanja“?

Zato što ta imenica ukazuje na nedovršenost, na trajanje nekoga ili nečega na putu do realizacije željenog, a zapravo u samom tom procesu čekanja se događaju bitnije stvari nego na njihovom ishodištu. Uostalom, stalno nešto čekamo, smatram da u tom procesu ne trebamo cupkati nego konkretizirati neka htijenja.

Koja djela si intertekstualizirala u zbirci?

Spominjem katkad tipično mostarske likove, Zupčevu Svetlanu, Šantićevu Eminu. Duh njihovih autora koji živi u Mostaru došao je i do mene te su često bili dio misli i razgovora u susretima koji su oblikovali ovu knjigu. Neprestano me inspiriraju ruševine, obrasle, stare građevine u kojima, imam osjećaj, žive svi neostvareni, a željeni trenuci, žive neki drugi svjetovi bez okova konvencionalnih normi pa me i jedan balkon odveo Juliji. Tu je i Božanstvena komedija od čijih krugova ne možemo pobjeći.

U tvojim pjesmama se često spominje Istanbul. Je li Istanbul mjesto o kojemu maštaš ili je to svojevrsna personifikacija?

Jest, spominje se često Istanbul. Funkcija tog motiva je metaforička. Za mene je Istanbul asocijacija na istok, buđenje novog sunca, početka, mističnost, šarolikost, nikad dovoljno istražena, puna oksimorona i neizvjesnosti.

Vidiš li se u objavi proznih djela?

Teško, obzirom na ekonomičnost izraza koja mi jako odgovara u poeziji. Iako, moja poezija ima i odlika proznog pa se možda pozabavim kratkim pričama ili sličnim formama.  

Koga ti čekaš?

Čekam proljeća zalutala u hladnim zimskim danima koja ispod svog tog leda na sebi kriju procvale bijele ljiljane.

Misliš li da je književnost nešto što svatko može razumjeti ili je to privlačno samo rijetkima?

Kao i svaka umjetnost, tako i književnost ima odabranu publiku. Preferiram djela otvorenih, „neserviranih“ značenja koja otvaraju različite interpretacijske mogućnosti ne svezajući čitatelja u zadani okvir ili utilitarni kontekst. Mislim da čuju oni koji slušaju...

Što je za tebe književnost?

Za mene je književnost šarolik raspon umjetničkog djelovanja u kojemu osobno oblikovanje neprestano traje i upravo tom nestalnošću daje poseban čar. Fascinira me mogućnost da kroz književnost artikuliramo podsvjesno i da se oslobađamo stega društvenih normi kojima se svjesno ili ne, moramo podčinjavati.

Nekad si se bavila plesnom umjetnošću. Ima li u tomu paralale s književnošću?

Zanimljivo mi je da u fizičkom smislu gledanja, ples podrazumijeva dinamiku, a književnost statiku pa već u inicijalnom pogledu, javlja se velika distinkcija između tih dviju vrsta umjetnosti. Međutim, osim snažnog doživljajnog i spoznajnog momenta koji publika i čitateljstvo katarzično primaju nakon čitanja kvalitetnog djela ili gledanja kvalitetne plesne izvedbe, i književnik i plesač ekonomičnošću izraza i pokreta, izazivaju u publici potpuno neekonomične emocije i spoznaje. Ako bi pročitali jednostavnu rečenicu, npr. „Ja razgovaram o umjetnosti“ kao stih, prozni ili dramski iskaz svaka riječ proizvodi masu asocijacija i interpretacijskih mogućnosti koji se tiču subjektivnih iskustava i emocionalnih stanja. Tako i u plesu obični hod,  prilagođen karakteru vrste plesa koji se izvodi, proizvest će kod publike različite konotacije i emotivne doživljaje. Rekla bih da nema teme koja dosad nije obrađena i u plesu i u književnosti, međutim kad se kod publike ili čitatelja iznevjeri horizont očekivanja, kad se odabranoj tematici pristupi na originalan način, katarzično raspoloženje popraćeno glasnom šutnjom je neizbježno, i u književnoj i u plesnoj umjetnosti.

Tko su ti književni uzori?

Uzori su mi književnici koji se ne zanose uspjehom i koji su otvoreni različitim književnim pojavama, koji se neukalupljuju u određene forme smatrajući ih prestižnima nego propituju kako druge, tako i sebe, rastu i mijenjaju se.

Ima li prostora za nove književnike u BiH?

Uz osobni angažman, volju za novim iskustvima i izazovima, rad i otvorenost „drugačijem“, mislim da zaista ima. Na njima je hoće li se opredijeliti za autentičan izričaj ili priklanjanje stilu i temama koje prolaze kod širokih masa.

Smatraš li da koliko god malen i nepoznat književnik bio, ako mu je djelo kvalitetno, da će se probiti u moru mediokriteta?

Ovisi tko je uzor književniku, teži li aplauzu mediokriteta ili podršci zahtjevnijih i stručnijih. Prva opcija je svakako lakši put do „probijanja“, pritom ne umanjujem važnost ni takvog uspjeha. Mediokritet je uglavnom zatvorena cjelina koja uglavnom neskromno pristupa svojim djelima, a ti „mali i nepoznati“ zahvaljujući kritičkom pristupu prema svojim uradcima, poštovanjem prema tuđima i predanom „istraživanju“ novoga, kriju zaista vrijedne umjetničke ostvaraje. Poznajem nekoliko anonimaca koji nikad nisu stali na pozornicu niti su što objavili u javnosti, a može im se samo pozavidjeti na dotjeranosti i pročišćenosti izraza. Nadam se da će takvi književnici biti potaknuti na izlazak iz sjene.

Studirala si na Studiju hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu SUM. Po čemu ga najbolje pamtiš?

Studij Hrvatskog jezika i književnosti sam upisala jer sam tijekom srednje škole uvidjela da taj predmet pruža širok raspon kreativnog djelovanja. Ono što me najviše vuklo jest književnost s obzirom na to da sam oduvijek jako voljela umjetnost. Međutim, jezik, iako nerijetko studentima u drugom planu, također je zanimljiva, katkad „matematička“ igra koja također ostavlja prostor za kreativni izričaj.

Je li tvoje školovanje vodilo ka objavljivanju knjige?

Mislim da svatko bez obzira studira li književnost ili ne, može uz rad i radoznalost objaviti knjigu. Meni je ipak drago da sam studirala književnost jer me taj studij oblikovao i usmjeravao. Najveću ulogu su odigrali neformalni, spontani razgovori o književnim dogodovštinama i zanimljivostima s profesorima koji su me naučili zagrebati ispod površine, kritički pristupati masi djela i autora s prefiksom „naj“, usadili su mi sklonost propitivanju i razvijanju iznijansiranog pristupa određenim književnim pojavama, oneobičavanju svakodnevnog. Uputili su me u kvalitetnu literaturu, a bilo je i mnogo nastupa s kolegama gdje smo zajedno surađivali i nadopunjavali se te time teoriju preinačili u praktičan rad. 

Što je najviše utjecalo na tvoje stvaralaštvo?

Akumulirana stvarnosna iskustva pomiješana sa fikcijom, neizlječiva nostalgičnost, ljubav prema ruševinama, glasne šutnje i sl.

 Čemu najviše težiš glede tvoje akademske karijere?

Težim nastavku razvoja i istraživanja i suradnje s kolegama i profesorima, vraćanju na prethodno s novim percepcijama...

Marija Pavković, rođena je 17. travnja 1996.g. u Tomislavgradu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Profesorica je hrvatskoga jezika i književnosti i engleskoga jezika i književnosti. Dobitnica je Šimićevih nagrada 2019. i 2020.g. i Dekanove nagrade. Pjesme su joj objavljene u književno-umjetničkim časopisima, portalima i zbornicima; Osvit, Motrišta, Strane, Nema, Sapphoart, Kvaka, Diskurs, ZinDaily, Dunjalučar, Luka osjećaja i The Split Mind. Sudjelovala je na mnogim književno-umjetničkim manifestacijama, projektima i aktivnostima Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne, Studentskog zbora Sveučilišta u Mostaru, Kluba studenata hrvatskoga jezika i književnosti Franjo Milićević, Kulturno-informativnog centra Tomislavgrad, Matice hrvatske. Bavi se novinarskim radom. Uređuje i vodi emisiju Radio knjižnica, piše za nekoliko informativnih i književno-umjetničkih časopisa. Piše književne kritike, recenzije i osvrte knjiga. Voditeljica je Književno-čitateljskoga kluba Kulturnog centra.